Ukorak s europskim trendovima

Nedavno zatvorena retrospektiva Nevenke Arbanas, koju su jednoj od naših najvećih živućih grafičarki priredili Klovićevi dvori, pozitivan je i potreban pomak prema upoznavanju tehnika grafike s mnogobrojnijom publikom. Osim toga, na ovogodišnjem Interliberu, na štandu Ljevaka, velikim je plakatom najavljen njihov „najznačajniji nakladnički projekt u 2019. godini“ – izdavanje monografije Hrvatska grafika Mikice Maštrović. Na tom tragu Kabinet grafike – kao početna točka bilo kakva istraživanja o grafici u Hrvatskoj – priredio je, u kustoskoj koncepciji Slavice Marković, jednu od onih izložbi koju u moru adventskih događanja ne bi bilo pravedno ne staviti pod povećalo. Riječ je o još jednoj kvalitetnoj i dobro postavljenoj izložbi koja nije privukla mnogo medijske pozornosti, za što ne možemo posve kriviti medije. Naše se institucije često slabo snalaze u boju za pozornost medija i publike. Ali taj se boj ne može biti pasivno. Potrebno je uložiti resurse i ljudske i novčane da bi se dobio određeni medijski prostor te da bi on eventualno pokrenuo interes publike koja je željna izložaba kao što je ova. Serigrafija je već 1964. u organizaciji Kabineta grafike, na Zagrebačkoj izložbi jugoslavenske grafike, izborila legitimitet i ravnopravni status.

Iz postava izložbe

Medij propusnog tiska, takozvani svilotisak, koristio se još prije nekoliko tisuća godina u Kini kao jedan od načina oslikavanja svile. Boje su se u toj tehnici protiskivale kroz svilu na podlogu (tekstil, papir itd.). Na svili se nalazila šablona s uzorkom koji se reproducirao. Ne čudi što je serigrafija kao lako dostupan multioriginal postala poželjno sredstvo širenja avangardnih umjetničkih pojava čijim je sadržajima poslužila kao dopuna.

Minimalizam i geometrizam

Na otvaranju izložbe Zagrebačka serigrafija u Kabinetu grafike 26. studenog našao se veliki broj poznavatelja i ljubitelja grafičkih tehnika koje potpisuju umjetnici od kojih su neki predvodili pokret Novih tendencija. Svojom estetikom izložene serigrafije dobro se uklapaju u današnje težnje za minimalizmom i geometrizmom pa ih publika s lakoćom doživljava kao dio vremena koje nije završilo već i dalje traje. „Ističući ovu iznimno važnu pojavu šezdesetih i sedamdesetih godina u hrvatskoj likovnoj umjetnosti osvjetljavamo zapostavljeno poglavlje grafičke umjetnosti koje se razvijalo i oblikovalo u specifičnom kulturnom okruženju tada kozmopolitskoga grada“, naglašeno je u uvodnom tekstu izložbe kustosice Marković, koja je istaknula kako je „značajan poticaj za eksperimentiranje i realizacije u tome mediju bila sitotiskarska radionica – Atelijer Brane Horvata koji je kontinuirano omogućavao visoku kvalitetu tiska te je zbog toga često radio i za inozemne umjetnike, od kojih se ističu imena poput Lucia Fontane, Victora Vasarelyja, Maxa Billa, Getulija Alvianija i brojnih drugih.“ Upravo je Vasarelyju 1965. dodijeljena Velika premija na 6. međunarodnom bijenalu grafike u Ljubljani, što je širom otvorilo vrata autorima koji su se služili medijem serigrafije. Nakon toga je, u siječnju 1968, likovni kritičar Jerko Denegri organizirao izložbu u Salonu MSU u Beogradu, na kojoj su izlagali Juraj Dobrović, Eugen Feller, Mladen Galić, Ante Kuduz, Ivan Picelj, Aleksandar Srnec, Miroslav Šutej i na temelju koje je ustvrdio postojanje fenomena zagrebačke serigrafije, kojom se bavi izložba koncentrirana na razdoblje od 1957. do 1974.

Radovi Đure Sedera

U tada kozmopolitskom gradu Zagrebu intelektualna je elita imala mnogo većeg utjecaja od ove današnje. Mlađa publika u to se mogla uvjeriti razgledavajući izložbu Šezdesete u Hrvatskoj – mit i stvarnost u Muzeju za umjetnost i obrt. Osim što je bio organizacijski centar Novih tendencija (1961–1973), koje su služile kao međunarodna platforma umjetnicima, ali i likovnoj kritici (Vera Horvat Pintarić, Matko Meštrović, Mića Bašičević, Božo Bek, Boris Kelemen, Radoslav Putar…) Zagreb je bio grad u kojem su se otvarale važne međunarodne izložbe, bio je domaćin međunarodnog muzičkog bijenala, dok se istovremeno afirmirala Zagrebačka škola crtanoga filma, Teatar ITD itd.

Radovi dvanaestero autora

Na izložbi Zagrebačka serigrafija prikazane su grafike dvanaestorice umjetnika koji su se koristili medijem propusnoga tiska u kombinaciji s likovnim vokabularom koji je blizak geometrijskoj apstrakciji, neokonstruktivizmu, optičkoj umjetnosti pa sve do apstrakcije obojenoga polja pravilnih ili organskih formi oštrih rubova. Tim formalnim jezicima tadašnjeg vremena prikazan je fenomen zagrebačke serigrafije. Izložba kronološki predstavlja vrlo različite, ali vizualno redom privlačne serigrafije s čijom je izradom u Hrvatskoj prvi započeo Ivan Picelj. Osam grafičkih listova te njegove prve mape tiskano je u izdavačkom poduzeću Kultura 1957. pod umjetnikovim nadzorom. U njoj je Picelj koristio egzatovske motive sa svojih slika, ali taj postupak prijenosa motiva sa slike na grafiku nije primjenjivao u budućim serigrafijama. U spomenutom Horvatu atelijeru tiskana je i Piceljeva grafička mapa Œuvre programmée No. 1 s predgovorom Gilla Dorflesa, ujedno prva u nakladi poznate pariške galeristice Denise René, a izašla je u serijama s mapama Jeana Arpa, Victora Vasarelyja i Richarda Mortensena u Parizu 1966.

Autorica izložbe Slavica Marković

Nakon Piceljevih redom si izložene serigrafije Jurja Dobrovića, Miroslava Šuteja, Aleksandra Srneca, Eugena Fellera, Mladena Galića, Ljerke Šibenik, Ante Kuduza, Julija Knifera, Vjenceslava Richtera, Đure Sedera i Deana Jokanovića Toumina, koji su prema riječima autorice izložbe „formirali relativno homogenu skupinu umjetnika iako su djelovali individualno, bez programskoga koncepta […], ali su išli ukorak s europskim trendovima i suvremenim umjetničkim pojavama“.

Zanimljivo je vidjeti Šutejeve mobilne serigrafije (SM1 i SM2), koje je prvi put izložio na venecijanskom bijenalu 1968. Te ludičke forme kao da pozivaju na interakciju s djelima koja nažalost promatrača ostaju zatvorena iza staklenog okvira naizgled „obične serigrafije“, koja ima u sebi ugrađen mehanizam nalik mobilu. Jedina ženska autorica na izložbi, Ljerka Šibenik, zasluženo je našla mjesto u tom muškom društvu. Njezina su različita umjetnička djela, počev od slika, preko objekata, svjetlosnih instalacija, do modula i performansa značila iskorak u hrvatskoj apstrakciji. Svojim je performansom u Galeriji Studentskog centra, u kojoj se predstavljala 1967. na Hit-paradi zajedno s Mladenom Galićem, Antom Kuduzom i Miroslavom Šutejem, započela ispisivati novo poglavlje u našim umjetničkim praksama. Serigrafije izložene u Kabinetu grafike vizualno su bliske njezinu slikarstvu obojenoga polja oštrih rubova. Ljerka Šibenik bila je dio grupe na temelju čijeg je rada Denegri ustanovio postojanje fenomena zagrebačke serigrafije.

Richter je pak tek početkom sedamdesetih u Horvatovu atelijeru realizirao prve serigrafije, čije je polazište bio njegov kultni Reljefometar, dok se Knifer nije libio svoje meandre otisnuti u tehnici serigrafije. Ti radovi nastali početkom sedamdesetih posebno su važni jer su otisnuti u plavoj, srebrenoj, smeđoj, zlatnoj ili bijeloj boji, što umjetnik u grafici više nikada nije ponovio. Svaki je umjetnik na izložbi predstavljen s nekoliko radova popraćenih sažetim, ali informativnim tekstom o njegovu radu, što izložbi daje potrebnu edukativnu razinu.